Hilmija je došao početkom svibnja 1992. godine.
Iz Zagreba. Bilo ih je osam. Njegova je satnija raspoređena u Orašje. Na poziv jednog našeg mještanina, koji je s njima putovao, njih osam, dragovoljno se javilo za Turić. Nijedan prije nije bio u Turiću. Hilmija se nije razlikovao od ostalih. Svoje redovne obveze izvršavao je kao i ostali. Kada smo, u početku, ponekad, imali problema s našim ljudima, ti su nam ljudi služili za primjer. «Zagrebački dečki» prošli su obuku u Jastrebarskom i od njih smo mogli što šta naučiti.
S vremenom smo se upoznali i sprijateljili. Životni putovi ratnog okružja svakoga od njih odveli su na različite strane. Jedino je Hilmija ostao u Turiću.
Rodom od Sanskog Mosta, već deset godina u Zagrebu, apsolvent Prometnog fakulteta i strojovođa na željeznici. Znao je, da mu je selo okupirano i da su mještani protjerani. O roditeljima ništa nije znao. Tjeskoba, neizvjesnost i strah za roditelje nisu ga pokolebali. Kao da mu je to davalo još veću snagu. I onog dana, kada je u jednom selu kod Gračanice razgovarao s prognanima iz susjednog sela i istog dana, kad je telefonom razgovarao s bratom u Prijedoru, Hilmija se nije predavao. Nisu mu ništa znali reći za roditelje.
Onda su zaredali srpski napadi: Sibovac, Babića Čardak, Vida, Hrgovi, Orlovo Polje, Okruglić, Brđani, Vodica, Staro Selo, Liporašće. Sve su to mjesta, gdje je bio i Hilmija.
U velikoj turićkoj tragediji, kada smo gubili i ljude i selo, u svom tom metežu, kada su neki ljudi mislili da je daljnji oružani otpor uzaludan, Hilmija je ostao. U Turiću. Da se bori za Turić, kada već nije mogao za svoje selo. A mogao je birati, mogao je otići. Čekao ga je Zagreb, posao, fakultet i miran, normalan život. Tih dana, koncem kolovoza i početkom rujna nesretne 92., kada pomoći nije bilo niotkud, vodila se žestoka, očajnička borba za preostali dio Turića. Bitka za Liporašće. U skoro svakodnevnim napadima, mnogostruko brojniji četnici protiv iscrpljenih branitelja.
U jednom takvom napadu, od četničkog snajperiste, poginuo je Hilmija izvlačeći ranjenog suborca.
Jednom sam pročitao: «Put čovječiji nije u njegovoj vlasti, niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim». Surovo? Ili Bogom dano? Hilmina priča jedna je od mnogih u ovoj našoj tragičnoj zbilji – Nino, Anto, Franjo, Butro, Petar, Marko, Adam, … svaka je priča za sebe. Mi te priče znamo. Oni koji hodaju uspravno, zauvijek ostaju. Hilmija je sahranjen na mjesnom groblju u Mahmut Mahali. Zadužio nas je svojim zalaganjem, patnjom i žrtvom.
Vječno ti hvala, dragi Hilmija. Nikada te nećemo zaboraviti.
prijatelji
napomena: ova priča napisana je koncem 1993. za časopis Trans Montes – voljom uredništva nikada nije objavljena.