Vi ste uvijek bili roblje
Rekoše nam: “Vi ste uvijek bili roblje”,
A povjest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog križa nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao đubre zemlju
I nestade ih pustih… bez spomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!”
Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!
Iako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne, razasute na sve četir’ strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!
Vladimir Nazor (Postira na Braču 1876. – Zagreb 1949.)
_____________________________________________
Isus u posjeti kod nas
I.
O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.
Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.
Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.−
Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.
Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.
II.
Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko’ cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.
Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.
Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
– Koja je ovo zemlja? – Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.
III.
A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na njeno,
I silno nas obasjava.
I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.
I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.
Nikola Šop, (Jajce, BiH, 1904. – Zagreb 1982.)
___________________________________________________
Veče u polju
I.
Pognuta vrba, ko’ stara majka,
mršavom rukom na molitvu dade znak.
I svud umuknu šum trave i brbljava šaš.
Tada se najstariji popac iz grma javi
i pred svima moli Očenaš.
A šume i trave pobožno odgovaraju.
I braća njegova što kleče u travi.
A ja prognanik iz grada osamljeni
slušam te ponizne zvuke,
pa glave prignute i pun svete večeri,
ne znam da sam i ja sklopio ruke.
II.
Kad se svrši tiha molitva, sve se opet
na svoj večernji posao vrati.
Zašumi rosno krošnja nada mnom.
I šume, što su molile, umuknu dugim snom.
Grmlje po obroncima opet prikuplja mrak.
A mjesečeva užarena plitica zasija.
Stričak stričku nastavi da priču priča.
A stara vrba opet nad vodom vlažnu maglu čija.
Nikola Šop, (Jajce, BiH, 1904. – Zagreb 1982.)
___________________________________________________
Tebe zove djedovo ognjište
Znaj, dužan si djedu i pradjedu
I mnogima još i više.
Zato vrati što si dužan,
I dođi – jer zaborav tebe briše.
Najviše si dužan meni:
Zato reci gdje su bili
Međa, bunar i dvorište?
A gdje potok bistri, čili?
Reci tata, gdje je šljiva ranka
Na koju si mlađan se peo?
Još u meni žive, zovu trešnje
Koje si zelene brao.
Unucima svojim nosim
Dunju što je na ormaru zrila,
– I zvala me, bako, zvala…
Kad se nisam ni rodila.
Vidim put, budućnost vidim,
On je ljubav, mir i dobro.
Njemu stremi djedovo ognjište
I zove me snagom svom.
Zagrlit ću stopu zemlje
Na ovome svetom tlu,
Poklonit’ se djedovini,
Neka suza kane na kam vreli
I zazvoni, i zagrmi:
– Djede, bako, tu sam na ognjištu,
U srcu – dobrota, to nek’ se pamti!
Hoću s vama iza kuće
Naći ono ptiče malo
Što u snijegu je zaspalo,
A zvalo me da ga spasim
Od sve dubljeg zaborava.
Ljudskim glasom mi šapnulo:
– Klekni! I reci! – Ja, dijete i čovjek,
Vjerujem u svom malom djevojačkom srcu:
Svoj na svome, uz dobrog brata i susjeda,
Tkat će ljubav, mir i dobro!
Ja sam ljubav!
Ja sam mir!
Ja sam dobro!
Zagrljeni smo – trajanje!
Slavko Olujić, Zagreb
___________________________________________________
Priča
Da ne umru, Kriste, stare uspomene
kad je majka okom nad kolijevkom sjala
kad je divna sreća pod uzglavljem cvala
neka Ti je ova zahvalnost od mene.
Sa zida gledahu tvoje oči svete
pa kad opak bijah il’ se ne dah prati
tetošenjem blagim grozila se mati:
dobar budi, Gospodin Isus će te!
Kasnije sam nepismenoj baki
čitao Tvoju slavnu muku
za kokošje jaje, za blagost njenih ruku,
da zloće moje u zaborav baci.
Ti si punio tavan zrnjem, podrum krumpirom
kako je bio sladak kruh iz Tvojega brašnal
Zbog Tebe se često prosjačka noga prašna
okrijepila u kući večerom i mirom.
Ja to nisam živio, to sam ja tek sanjao
o dječaku s drvenim igračkama
o toplom kaminu, o dobrim mačkarna
o pijetlu kojega sam dvorištem ganjao.
Danas, kad je život tu, oštriji od biča
ja rado pitam stare sanovnike
što znače svi ti sni i davne slike …
sanovnici mudro šute, ostaje priča.
Luka Perković (Mali Kut, Lika, 1900. – Klenovnik 1948.)
___________________________________________________
Domovini!
Gori nebo visoko,
Dolje more duboko,
A ja u sredini
Noćnoj u tišini
Mislim na te, ma jedina
Premilena domovina!
Slabe barke smjeli let
U daleki strani svijet;
U njem’ strani ljudi,
Jezik stran i ćudi;
A u tebi sve poznano,
Došo’ kasno ili rano.
Tko te ne bi ljubio,
U te doći žudio,
Bilo bi s kamena,
Srca nesmiljena!
Zalud sunce drugdje sija,
Moje srce ne razgrija!
Nemoj, buro, bjesniti,
Smjeli brod mi slomiti,
Nu, ako se skrši
I moj život svrši,
Tad dones’te, vi valovi,
Miloj zemlji cjelov ovi!
Antun Nemčić (Edeu, Mađarska, 1813. – Križevci 1849.)
___________________________________________________
___________________________________________________