Napomena: dijelovi teksta i slike preuzeti su iz knjige Fra Lovro Milanović 1777-1807, autora fra Marijana Karaule (naslovnica).
Knjigu možete nabaviti kod vlč. V. Borića po cijeni od 15 KM u župnom uredu u Turiću, što svakome preporučamo. Knjiga je vrijedni dar koji možete pokloniti prijateljima i poznanicima, jer preko nje mogu doznati važne podatke o mjestu iz kojega potječemo.
Više informacija o knjizi, potražite ovdje.
Turić – mjesto pogibije i štovanja
Na putovanje iz Tramošnice u Bijelu krenuo je fra Lovro sa svojim mladim pratiteljem (đakom, kako su se tada nazivali ministranti), koji mu je inače posluživao kod oltara, a on ga je poučavao u pismenosti. Budući da je i prijekim putovima trebalo prijeći udaljenost od barem dvadesetak kilometara, pošli su jašući na konjima. Dok su polako prolazili kroz selo Turić, kroz jedan od njegovih pet zaselaka zvani Staro Selo, susreo ih je Mujo Arnaut, nadziratelj dobara Osman-kapetana Gradaščevića (oca boznatog Husein kapetana, poznatom po nazivu Zmaj od Bosne), također jašući na konju. Projahao je pokraj njih ne rekavši ni riječi, a fra Lovro i njegov pratitelj nastavili su svoje polagano putovanje. Ubrzo se Mujo zaustavio, ponovno sustigao fra Lovru na njivi na kraju sela, najprije ga ubo nožem s koricama, a onda i ispalio u njega, u njegova leđa hitac iz kratke puške. “Zrno probije fra Lovru iznad pojasa i on se sruši s konja”, piše fra Martin Nedić.
Prema drugim piscima ranjeni fra Lovro s mukom je sišao s konja. I jedni i drugi se slažu da je potom kleknuo na zemlju i udarajući se u prsa izgovorio: Gospodine Isuse Kriste, koji si za me krv prolio na križu, sad ja bijedan za tebe umirem od neprijatelja svetog križa. Oprosti meni preveliku grešniku i smiluj mi se!
Njegov ga je mladi pratitelj, kako dalje nastavlja jedna od ovdašnjih turićkih predaja, najvjerojatnije uspio nekako prenijeti do najbliže kršćanske kuće i pokušao mu uz suradnju s okupljenirn rnještanirna pomoći. No nakon samo nekoliko mučnih minuta ispustio je fra Lovro svoju plemenitu dušu u obližnjoj kući. A fra Martin Nedić to opisuje ovako: “Turićki se seljani strču, te mrtva fra Lovru u jednu kršćansku kuću unesu.” Poginuo je doista nedužan, mučenički, nabrojivši svega 30 godina ovoga zemaljskog života.
Žalosnu vijest javili su vjernici najprije Osman-kapetanu, a i fra Lovrinu stricu fra Franji Milanoviću, župniku u Bijeloj te župnicima u Tolisi i Garevu (sada Garevac), koji su došli u Turić i u nazočnosti mnogobrojnog puka pokopali fra Lovru u tamošnjem groblju. Poslije pokopa u Matici umrlih župe Trarnošnica pod datumom 3. veljače 1807. br. 18 ubilježeno je sljedeće:
“Dana 3. veljače 1807. na žalost svih redovnika i puka ubijen je poštovani otac fra Lovro Milanović iz Sarajeva koji se odlikovao učenošću i pobožnošću i bio revan župnik u Tramošnici. Pošto je rekao svetu misu pozvao ga je stric, župnik u Bijeloj, da mu pomogne u ispovijedanju vjernika. Na putu je susreo nevjernog i surovog Muju Arnauta – Turčina pijana, koji ga je najprije, napadnuvši ga, udario nožem bez korica, a potom ga ubio iz male puške (kubure). Fra Lovro polako siđe s konja i kleknuvši udaraše se u prsa govoreći: Gospodine Isuse Kriste, koji si za mene svoju krv prolio na križu, a sada ja bijednik (činim to) za tebe od neprijatelja svetog križa, oprosti meni najvećem grešniku i smiluj mi se.”
A tekst u Nekrologiju sutješkog samostana, i po svom obliku i po svom sadržaju, malo se ipak razlikuje od ovoga upisa u Maticu, kao i od tekstova upisanih u drugim samostanskim nekrologijima:
“Dana 3. veljače. kod Turića /1807./. Vršeći službu dušobrižnika u Tramošnici umro je nasilnom smrću mnogopoštovani otac Lovro Milanović iz Sarajeva. Prostrijelio ga je na zločinački način barbarin, grozni i pijani Turčin, hicem iz vatrene puške. Kako mu je u međuvremenu Svevišnji ostavio vremena, pokajao se i ispustio svoju dušu. Subraća i kršćani s prevelikom boli u srcu pokopaše ga u groblju toga mjesta, koje pak Bog uz mnoge druge pojave kao svjedočanstvo osvete sljedeće godine pohodi strašnim gradom.”
Tramošnički i turićki kršćani prigovarali su Muji što je ubio svećenika i fratra: Da od Boga nađeš, Mujo, jer ubi dobrog našeg misnika i ujaka Lovru?! Pomalo drsko i samouvjereno ovaj je odgovarao: Vallah je jazuk (šteta) što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, zakon bo turski hote, da kad đaur skobi na putu Turčina, da đaur mora s konja sjašit nek se zna da je Turčin gospodar, a jer frater nije toga učinio, morao sam ga ubiti.
O daljnjoj životnoj sudbini ovoga Muje Arnauta piše fra Mijo Vjenceslav Batinić ukratko ovako:
“Na tužbu katolika ne htje ništa gospodar mu učiniti, osim što ga odpusti iz službe. Ipak se nije nanosio glave, buduć ga ubi njeki ciganin iz kubure na mjestu.”
A još ranije fra Martin Nedić je o njemu napisao ipak malo detaljnije i, naglašavajući da ga njegov gospodar zbog počinjenog zlodjela nije htio kazniti, kaže da se “poslje Mujo ubojica skito od nemila do nedraga tražeći zalogaj kruha, dok se ne namjeri na slična druga deli-ciganina, koji ga ubi iz kubure na mjestu.”
Na mjestu fra Lovrine pogibije, u malom ograđenom komadiću zemlje, dugo je vremena bilo vrlo skromno spomen-obilježje koje je podignuto za vrijeme župnikovanja u Tramošnici fra Ante Lapandića. Najprije je 1923. podignut kameni spomenik, a sljedeće je godine na spomenik postavljen željezni križ. Na spomeniku je pisalo:
“Ovdje pod krvničkim udarcima predade Bogu dušu fra Lovro Milanović župnik tramošnički dne 3. veljače 1807. g.”
Stari spomenik u zaseoku Staro Selo u Turiću na mjestu fra Lovrine pogibije, koji je porušen 1992.