Prva kolonizacija stanovništva na ovom prostoru karakteristična je za neolitsko doba (otprilike 2000 godina prije Krista). Poslije ovog prethistorijskog razdoblja dolazi antički period – tj. period Rimskog Carstva kojeg karakterizira prva organizacija prostora. Prema upravno-teritorijalnoj podjeli, područje Turića pripadalo je provinciji Panonia Inferior odnosno Panonia Secunda s najznačajnijim urbanim središtem na mjestu danasnje Sremske Mitrovice – Sirmium, kao i Marsonije i Cibalije (današnji Slavonski Brod i Vinkovci). Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine ovaj se teritorij nalazi u sklopu Odoakarove, zatim Istočnogotske države, a kasnije nominalno pripada Istočnorimskom carstvu (Bizantu).
Više pojedinosti o povijesti Turića i gradačačkoga kraja možete pronaći na mrežnim stranicama Općine Gradačac.
O crkvenom ustroju u dijelu Bosne u kojem se nalazi i Turić možete pronaći podatke na mrežnim stranicama Franjevačkog samostana u Tolisi.
Početkom 7. stoljeća u ove krajeve dolaze Slaveni koji se naseljavaju organizirani u plemenske zajednice. Od IX. do kraja XI. stoljeća područje Turića u sastavu je Kraljevine Hrvatske, a od 1102. godine u okviru Hrvatsko-Ugarske države. Negdje početkom XII stoljeća za bana Kulina Bosna se širi na područje Usore. Područje Turića upravo je pripadalo području Usore. Usora je obuhvaćala teritorij Bos. Broda, Dervente, Maglaja, Tešnja, Žepča, Gradačca i Brčkog. Postoji mišljenje da su ovu oblast darovali bosanskoj državi ugarsko-hrvatski vladari za zasluge u borbi protiv Bizanta. Na ovom prostoru od rijeke Bosne do rijeke Tolise protezala se srednjovjekovna župa Nenavište koja se prvi put spominje 1323. godine. Vrlo važan spomen ovog područja u povijesnim izvorima nalazimo u jednoj darovnici koju je izdao bosanski kralj Stjepan Tomašević u Bobovcu (Kraljeva Sutjeska) 1461. godine. U darovnici se spominje da je kralj Stjepan Tomašević darovao svom dobrom sluzi – knezu područje Gradačca sa svim okolnim selima. Poslije pada Bosne pod Turke 1463. godine, ovaj je kraj izvjesno vrijeme bio u okviru Srebreničke banovine, koju je uspostavio ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin kao branu prema Turcima. Nakon pada Srebreničke banovine ovaj se prostor našao duboko u turskoj pozadini. U okviru političko-teritorijalne organizacije XVI. stoljeća Turić je, kao i cijela sjeveroistočna Bosna, ulazio u sastav Zvorničkog sandžaka. Početkom XVII. stoljeća Turić je, u okviru župe Tramošnice, bio u sastavu samostana sv. Ilije u Modriči.
Početkom XVIII. stoljeća granica između Austrije i Turske uspostavljena je na rijeci Savi. Tako je Gradačačka nahija postala pograničnom zonom, pa je imala stratešku važnost što je dovelo do razvitka Gradačačke kapetanije.
Tijekom XVIII. i XIX. stoljeća dolazi do značajnijeg naseljavanja hrvatskog življa na području Turića naročito iz središnje Bosne i Hercegovine. Postoji mali broj izvora koji bi pružili podatke o privrednom životu u ovom prostoru. Najbolji podaci potječu od zastavnika Božića iz brodske graničarske pukovnije koji je u špijunske svrhe proputovao jedan dio Bosne. On u svome izvješću iz 1785. godine navodi mnoge zanate po selima oko Gradačca. Tako npr. spominje da su se u Turiću proizvodile tambure, a ta tradicija se zadržala sve do današnjih dana. Tijekom XIX. stoljeća izbijali su česti ustanci zbog uvođenja trećine, ali isto tako i zbog beglučenja i kupljenja harača. Od svih katoličkih sela na području kotara Gradačac, jedino u Turiću nije bilo kmetova. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine položaj hrvatskog stanovništva se popravlja.
Novom politićkom podjelom u Kraljevini Jugoslaviji u okviru kotara Gradačac Turić 1931. godine ulazi u sastav Vrbaske banovine. Od 1939. – 1941. Turić je u sastavu Banovine Hrvatske, a od 1941. – 1945. u sastavu NDH. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon poratnih likvidacija, te ubijenih u ‘pokretu’ (kako su stariji zvali stradanja u povlačenju do ‘Beliburgškoga polja i natrag’) Turić je imao oko 100 poginulih. a Većina vojno-sposobnih za vrijeme rata bila je unovačena u domobrane i ustaše, a manji broj je sudjelovao u partizanskim jedinicama (ili je simpatizirao partizane). Poslije II. svjetskoga rata vlast u selu preuzimaju mjesni komunisti. Same poratne godine bile su jako teške jer su komunističke vlasti uvele tzv. obaveze, po sovjetskom uzoru. Narod je to izuzetno teško pogodilo jer su obaveze često bile veće nego što je seljak mogao proizvesti. Stanje se još više pogoršalo 1949. godine uvođenjem seljačkih radnih zadruga. Oni koji nisu išli u zadrugu bili su na razne načine šikanirani i tjerani na prisilni rad. Seljačke radne zadruge nisu dale nikakve rezultate pa su ubrzo propale. Negdje otprilike 1949. godine značajan je dolazak muslimanskih kolonista iz Jablanice (koji su naseljeni zbog potapanja područja na kojemu su živjeli zbog gradnje brane za hidrocentralu kod Jablanice). Za njih je država u središtu Turića napravila oko tridesetak novih kuća, pa je taj dio nazvan Novo Selo. Pošto im država nije ispunila obećanja, za nekoliko godina svi su se odselili.
Po svim obilježjima prirodne osnove i položaja Turić je trebao biti jedno od najrazvijenijih sela na općini Gradačac. Međutim, zbog političkih prilika i nedovoljno snažnog utjecaja naših ljudi u općinskome središtu due su se donosile sve važne odluke, selo nije dobilo nego je gubilo organizaciju događaja od važnosti za razvoj. Jedna od grešaka bila je dislokacija jedne od najjačih stočnih pijaca na općini Gradačac u Pelagićevo. Drugo, početkom šezdesetih godina postojao je plan za izgradnju osmogodišnje škole u Turiću, pa je čak bio uveden i peti razred. Sama opčinska uprava i većina seoskih odbornika bili su za izgradnju škole, međutim mjesni čelnici na čelu s tadašnjim odbornikom bili su protiv toga, i olako su pustili da se škola napravi u Mionici objašnjavajući kako imamo mali natalitet. Tako su naša djeca iz Liporašća u 1. razredu učila ćirilicu, zbog toga što se u Kamberima u školi kao strani jezik učio ruski.
Nadalje, selo je izgubilo i organizaciju “Dana šljive”. Ta se manifestacija održavala u Turiću negdje u periodu od 1971.-1977. godine, i onda je organizacija naglo ukinuta. Upravo je općina Gradačac tu manifestaciju dodijelila Turiću, koji je trebao predstavljati cijelu općinu kao jedan od najpoznatijih šljivarskih krajeva u tadašnjoj Jugoslaviji. Stoga je u Turiću trebao biti izgrađen hoteljerski kompleks kojeg bi financirala i sama Republika BiH. Međutim, izgleda da je nedostajalo dovoljno utjecajnih ljudi, tako da do toga nije došlo, a manifestacija “Dani šljive” prebačena je u Gradačac, i sada je prerasla u nadaleko poznati “Sajam šljive”.
Mjesni omladinski dom pretvoren je u mješaonicu poljoprivrednog kombinata “Napredak”, a novi silos je napravljen u Pelagićevu jer je bilo premalo onih koji bi se zauzeli da bude u Turiću. Fazanerija u Turiću bila je pozitivan primjer razvoja seoskog lovnog turizma. Dolazila je uglavnom talijanska klijentela tijekom cijele godine. Nažalost, Turić od toga nije mao neke koristi jer je novac išao nekud dalje.
Podaci su uz male izmjene preuzeti iz knjige Bosanska Posavina magistra Marijana Đordića. Uskoro će mu izaći iz tiska knjiga (monografija) o Turiću, o čemu ćete biti obaviješteni na našem portalu www.turic.hr.