Područje sela Turić smješteno je u cijelosti u predratnoj općini Gradačac u sjeveroistočnoj Bosni. Nalazi se na vrlo važnoj prometnici od Gradačca prema Brčkom. Od općinskog središta Gradačca udaljeno je oko 8 km. Po svojim prirodno-zemljopisnim obilježjima dio je peripanonske Bosne odnosno Bosanske Posavine. Obuhvaća nizinsko-brežuljkasto područje nadmorske visine između 95 i 130 metara.
Klima je umjereno-kontinentalna s vrlo toplim ljetima i hladnim zimama. Godišnja količina padalina, koje su uglavnom rasporedene tijekom cijele godine, kreće se od 800 – 900 mm.
Vjetrovi su dosta rijetki, a dominira vjetar sjevernog i sjeverozapadnog smjera pod imenom sjeverac. Uz više manjih potočića (poput Prvakovca) glavni tok je rječica Briježnica. Svi ti tokovi imaju nivalno-pluvijalni (snježno-kišni) režim, koji uzrokuje više vodostaje u proljetnim mjesecima pa su pojedini dijelovi djelomično poplavljeni. Mnogi se dobro sjećaju dana kada bi poplavile Bare, polja između Staroga Sela i Brđana, i kada je bio otežan prelazak između tih dijelova sela, a u topljim dijelovima godine, poplavljene Bare djeca bi koristila za kupanje. Hidrološke prilike su dosta povoljne jer ovo područje obiluje podzemnim vodama dobre kakvoće. Poznat je izvor matićka koji se nalazio između Starog Sela i Brđana, i koristio prije nego su iskopani prvi bunari (oko 1930. godine). Opskrba stanovništva pitkom vodom bila je uglavnom iz bunara koji su se kopali u dvorištima, i koji su bili duboki od 20 metara (Staro Selo) do 30 (Brđani), 40 i više od 40 metara (Bukvik i Liporašće). Pred rat 1992. godine, većina kućanstava imala je iskopan bunar u dvorištu. Bunari su se počeli intenzivno kopati nakon odlaska brojnih turićana na rad u inozemstvo koncem šezdesetih.
Što se tiče biljnog pokrova, dominantna je šumska zajednica hrasta kitnjaka i običnoga graba. Ove šumske zajednice bogate su raznim vrstama drveća. Osim hrasta kitnjaka i običnog graba tu su crna i bijela lipa, divlja trešnja, bagrem (koji je često korišten za ogrjev), ljeska, žestik – žestika (koja se koristila za pletenje sepeta koji su korišteni u zemljoradničkim poslovim pri skupljanju kukuruza), itd.). Za nešto niža područja karakteristični su jasen (čije ime su ljudi izgovarali “jasjen”), brijest, vrba, joha, topola, breza.
Najrasprostranjenija tla su feneropodzoli ili bjeluše (po bjelkastosivoj boji površine). Narod ih još naziva prahulje ili prulje zbog dizanja prašine pri njihovoj obradi. Rjeđe zastupljena tla su sionice – to su dosta teška tla crne i crno-smeđe boje s primjesama gline na valovitom i ravnom reljefu. Ime su dobila po najboljem sijenu sto na njima rodi za vrijeme odmora.